Ženidba između katolika i pripadnika Srpske pravoslavne Crkve (1)

Krštenje i odgajanje djece

Drugi vatikanski sabor u svom velikom zanosu pokušao je više senzibilizirati ekumensku dimenziju među Crkvama i crkvenim zajednicama. Svakako da je ovo hvale vrijedna inicijativa i želja, međutim još su uvijek među Crkvama i crkvenim zajednicama ogromne razlike. Te razlike se najbolje vide u praktičnim situacijama, gdje određene Crkve ili crkvene zajednice imaju potpuno različito teološko poimanje sakramenata. Ovdje ćemo se više osvrnuti na mješovite ženidbe s naglaskom na zakonodavne uvjete koje postavljaju Katolička Crkva i Srpska pravoslavna Crkva. Jedna i druga Crkva s oprezom pristupaju mješovitim ženidbama svjesne svih poteškoća s kojima se mogu susresti mješoviti brakovi.

Sklapanje ženidbe je, između ostalog, i pravni čin. Za valjanost pravnog čina traže se određeni uvjeti koje osoba mora imati. Jedan od tih uvjeta je kanonska dob. Kanonska dob nije samo propisana za sklapanje ženidbe, već se traži i za sakrament sv. reda, ali i za određene crkvene službe.

Minimalna dob za valjano sklapanje ženidbe

Današnji Zakonik kanonskog prava propisuje za sveopću Crkvu minimalnu dob za valjano sklapanje ženidbe: za mušku osobu 16 godina, a za žensku 14 godina (usp. kan. 1083). Svakako se pretpostavlja da ovu fizičku (biološku) dob (zrelost) prati i psihička zrelost. Još je rimsko pravo odredilo minimalnu dob koju zaručnici moraju imati u času sklapanja ženidbe. Justinijan je propisao za mušku osobu 14, a za žensku 12 godina, tako da prije ove dobi nisu mogli sklopiti valjanu ženidbu, makar i prije postigli fizičku i psihičku zrelost. Zakonik kanonskog prava iz 1918. godina određuje donju granicu za muškarca (16 godina) i za ženu (14 godina) koju je aktualni zakonik samo preuzeo. Ova dob za našu kulturnu tradiciju je možda preniska, ali Zakonik se odnosi na univerzalnu Crkvu te mora voditi računa o drugim kulturama te ne može priječiti onome tko je postigao biološku zrelost pravo na ženidbu. Zakonik daje mogućnost biskupskim konferencijama da odrede višu dob ali samo za dopušteno sklapanje (usp. kan. 1083§2). Za valjanost ženidbe je dostatna navršena kanonska dob. Hrvatska biskupska konferencija preuzela je raniju odredbu biskupske konferencije Jugoslavije koja glasi: „Za dopušteno sklapanje ženidbe potrebno je da su zaručnici navršili 18 godina života. Ispod te dobi potrebna je dozvola mjesnog ordinarija.“ (Službeni vjesnik Biskupske konferencije Jugoslavije, br. 2 (1984), uz kan. 1083.)

Ovih mjeseci osjećaju se određena komešanja, a među nekima i nerealne želje, da će papa Franjo promijeniti stoljetni nauk crkve o nerazrješivosti braka, te pripuštanja sakramentu pričesti razvedenih i ponovno oženjenih. Neke izjave crkvenih dostojanstvenika često su puta bile krivo interpretirane te se pokušalo stvoriti dojam da slijedi neki „novi nauk“ koji neće počivati na božanskoj objavi već duhu današnjeg vremena. Velika je zabluda kako će Crkva postati „privlačnija, modernija“ ako kaže da „grijeh nije grijeh“.

Povodom obilježavanja spomena na žrtve totalitarnih režima, donosimo dopunjeni i prošireni članak dijecezanskog povjerenika za žrtve rata i poraća, vlč. mr. Ilije Jakovljevića, na tu temu. Članak je objavljen u Zborniku radova s međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Zagrebu 24. i 25. travnja 2012. pod nazivom “Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine”.

Mučenici i žrtve u Porečkoj i Pulskoj biskupiji

Hrvatska biskupska konferencija i biskupska konferencija Bosne i Hercegovine započele su zajednički projekt popisivanja žrtava II. svjetskog rata i poraća. Ideja vodilja je istaknuti mučenike među mnoštvom žrtava za koje bih se mogao pokrenuti postupak za proglašenje blaženim i svetim. Možemo reći: smisao je ići tragom mučenika.

 U ovoj godini kolumna „pravni savjeti“ više će promišljati sakrament ženidbe s posebnim naglaskom na ništavnost iste. Ovom tematikom se svakodnevno susreću pastoralni suradnici, napose djelatnici crkvenih sudova koji svjedoče sve većem broju zahtjeva (parnica) za proglašenje ništavnosti ženidbe. Volimo kao narod za sebe govoriti da smo tradicionalno vjerničko društvo što je neupitno, ali i ne možemo ostati „slijepi“ pred činjenicom da je moderni način života narušio onaj tradicionalni čovjekov stav prema bračnoj vjernosti i nerazrješivosti sakramenta ženidbe. Sv. Pavao govori kako su bračni supružnici pozvani na svetost bračnog života (usp. 1 Kor 7,7). Ženidbeni savez (matrimoniale foedus) kojim muška i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu cijelog života (totius vite consortium) po svojoj naravi usmjeren dobru ženidbenih supružnika (bonum coniugum) te k rađanju i odgajanju potomstva (bonum prolis). Krist Gospodin uzdigao je među kršćanima na dostojanstvo sakramenta (usp. kan. 1055§1,2). Biblijski izraz “foendus“ (savez), više puta upotrebljava koncilska konstitucija „Gaudium et spes“, označava sami čin sklapanja ženidbe, dok zajednica (consortium) označava bit ženidbenog odnosa. Biblijski izraz „foendus“ dobio je novom Zakoniku kanonskog prava prednost pred juridičkim izrazom „contractus“ (ugovor) koji je se više koristio u Zakoniku kanonskog prava iz 1917., ali ovaj nije izraz u potpunosti iščeznuo iz novog zakonodavstva (usp. kan. 1055 § 2).

Govor o sakramentu krštenja uvijek nas iznova vraća Isusovim riječima: „Tko se pokrsti, spasit će se“ (Mk 16,16), ili „Tko se ne preporodi iz vode i Duha Svetog, ne može ući u kraljevstvo Božje“ (Iv 3,5). Poznat nam je nauk Crkve o trostrukom krštenju: vodom, željom i krvlju. Krštenje vodom je redoviti način, dok krštenjem željom i krvlju nisu redoviti način, ali i na ovaj način se može primiti krštenje i postići spasenje. Krštenje željom odnosi se na odrasle koji su se pripremili primiti krštenje te prije samog primanja obreda krštenja umru. Krštenje krvlju odnosi se na one koji su se pripremali na krštenje (bili su katekumeni) te su tijekom priprave zbog Isusa Krista bili ubijeni (progoni kršćana u prvim stoljećima Crkve). Za krštenje krvlju nužno je da su bili progonjeni i ubijeni zbog vjere u Isusa Krista, te svoju vjeru zapečatili su mučeničkom krvlju.

Slavljenje sakramenta krštenja veliki je događaj ne samo za krštenika nego i za cijelu  župnu zajednicu. Krštenik postaje član Crkve, sveopće katoličke Crkve. Potrebno je to uvijek iznova isticati roditeljima, kad je riječ o krštenju djeteta, te odraslom kod priprave na krštenja. Nitko se ne krsti na ime neke zajednice, pokreta, društva u Crkvi. Da bi došla do izražaja narav katoliciteta potrebno je da se krštenje slavi unutar župne zajednice. Svakako treba voditi računa i o mjestu krštenja. Danas pod utjecajem filmske industrije pojedini tražitelji krštenja za svoje dijete počinju tražiti i posebno mjesto za krštenje (privatne kapelice i kuće, hoteli gdje će se održati ručak….). Kad svećenik odbije takav zahtjev tad se počnu pozivati na određene crkvene zajednice i pokrete koji slave krštenje u hotelima i privatnim dvoranama, kao i druge sakramente.  Ovo pišem jer mi je ovih dana došla jedna gospođa tražiti krsni list za svoje dijete misleći kako je krštenje upisano u župi Sv. Kuzme i Damjana u Fažani jer je krštenje bilo u hotelu „Letan“ u Peroju. Međutim, krštenje nije bilo upisano u matice krštenih u Fažani, a moralo je biti (usp. kan. 878), pa je išla tražiti po pulskim župama gdje bi moglo biti upisano.