Uvjeti za primanje sakramenata

 

 

 

Uvjeti za primanje sakramenta

Danas se nalazimo u jednom pomalo konfuznom razdoblju ne samo u pogledu ekonomije, politike, ve? i vjere. Ve?i di ljudi se žele krstiti, pri?estiti, krizmati, oženiti u Crkvi s jedne strane a s druge strane otpor tih istih prema katehizaciji za pripremaju sakramente. Tako se doga?a da mnogi krš?ani primaju nešto i sudjeluju u ne?emu što ne razumiju i ne poznaju. Jedan dio onih koji sudjeluju u katehizaciji, napose sve?enici, kao se ne bi zamjerili onima koji odbijaju pouku za sakramente a žele sakramente, unato? jasnom nauku Crkve u tim situacijama, popuštaju i na taj na?in stvaraju indiferentne krš?ane. Klasi?an primjer svakodnevno slušam od kolega sve?enika, roditelji žele krizmati dijete a ne ispunjavaju one osnovne uvijete, a to su:

  1. da sami budu katehizirani: da dolaze na nedjeljnu misu, da žive evan?eoske vrednote;
  2. ne šalju djecu na pouku i nedjeljnu misu i traže nešto što im ?ak ne treba (jer ne misle da je potrebno i?i u crkvu, biti aktivni ?lan župne zajednice).

 

 

U tom dvostrukom življenju ?esto dolazi do napeti odnosa sa župnikom. Zakonik kanonskog prava jasno kaže: «da se oni koji mole sakramente priprave za njihovo primanje potrebnom evangelizacijom i katehetskom poukom, paze?i na odredbe koje je izdala mjerodavna vlast.» (kan 843§2). Sigurno da ne smijemo tu zaboraviti onu nadnaravnu dimenziju sakramenata, ali odrasli ne postaju u potpunosti dionici te milosti koja se daje u sakramentima bez svjesnog i slobodnog sudjelovanja i osobnog susreta s Gospodinom. Spasenjska milost nije ništa drugo nego istinski susret s Isusom Kristom. Stoga je važno da svaki vjernik, a napose roditelj bude prožet tom sakramentalnom miloš?u, da tu sakramentalnu milost o?ituje u eklezijalnoj dimenziji – u sudjelovanju života župne zajednice. Stoga, onoga kojemu je pri?est, krizma, ženidba puka formalnost ne treba prepuštati tim sakramentima, jer osoba nije otvorena da primi te darove, ve? pod prisilom nešto prima. Do toga je došlo, jer djeca i mladi nemaju od koga u?iti, nemaju s kim živjeti te darove: od djece tražimo da sve znaju, a mi? Mišljenja sam da župna kateheza nije samo za djecu i mlade, nego i za odrasle koji ?e rasti u svojoj vjeri i istinski je živjeti. Svi sakramenti koje mi primamo trebaju voditi prema središnjem sakramentu a to je sv. Misa – euharistija, a najve?i pokazatelj je kako živimo sakramentalnim životom je nedjeljna misa u župi.

 

            Što s onima koji ne pokazuju ni minimuma vjere, a žele sakramente? Takve najprije treba pripremiti i katehizirati, jer sakramenti nisu apsolutno pravo na što netko ima, ve? su Božji dar onima koji to žele primiti. Crkveno pravo jasno kaže: može se krizmati onaj koji je prikladno pou?en (kan. 889§2), te ide dalje i kaže: neka roditelji i pastiri duša vode brigu da se vjernici (djeca) za njegovo primanje pravo pou?e (kan. 890). Dokument na Svetost pozvani naglašava: «Da bi vjernici laici mogli ispuniti svoje krš?ansko poslanje u svijetu, potrebno im je odgovaraju?e znanje, kao i svijest koja po?inje otkrivanjem vlastitog poziva i spremnoš?u živjeti ga kroz ispunjenje svoga poslanja. To ?e zna?iti da se moraju suprotstavljati nesklad izme?u vjere koju ispovijedamo i svakidašnjeg života (usp. GS 43).

 

Zaklju?ak

Svima nam je poznata ona zgoda iz evan?elja o dvojici Isusovih u?enika u Emaus (Lk 24, 13-35). Neznanac iza koga se skriva sam Gospodin pridružuje se dvojici u?enika na njihovu putu u Emaus. Po sakramentu krštenja postali smo Isusovi u?enici u stalno smo na putu u Emaus. Taj naš Emaus je rast u crkvenosti, vjeri, u življenju krš?anske vjere i Isus želi biti dio našeg puta. Tako da nikad nismo sami na putu ako Krista prihvatimo.

Ilija Jakovljevi?