Zajedničke kanonske odredbe o vjerničkim društvima (kann. 298-311)

 

Zajedni?ke kanonske odredbe o vjerni?kim društvima (kann. 298-311)

Uvod

Djelovanje vjernika laika u apostolskom poslanju Crkve[1] prisutno je od samih po?etaka, napose kad je rije? o vlastitom življenju vjere i svjedo?enja. Pravo vjernika lika na udruživanje proizlazi iz sakramenta krštenja[2]. ?ovjek kao ljudsko bi?e upu?en je na drugoga i s tim drugim svakodnevno uspostavlja odre?eno zajedništvo ?ime nastaje zajednica. ?ovjekova pripadnost zajednici ostvaruje se u obitelji, ali samostalno stvara i pristupa ve? postoje?im zajednicama.[3] Svaka zajednica, napose organizirana ima odre?ena pravila i odre?eni položaj u društvu, pa tako i u Crkvi. Po uzoru na druga udruživanja ljudi tako i unutar Crkve od samih po?etaka postoje institucionalna i van institucionalna udruživanja vjernika, koja proizlaze iz trostruke sakramentalne službe.[4] Njihovo djelovanje u Crkvi nije uvijek bilo popra?eno pravnim propisima, ali bdjelo se da njihovo djelovanje bude u skladu s poslanjem Crkve od samih po?etaka.

Današnji zakonodavac poti?e Christifideles sua nomina dent iis praesertim consociationibus, quae a competenti auctoritate ecclesiastica aut erectae aut laudatae vel commendatae sint. Can 298 § 2.

 

 

 

1. Povijesni razvoj do 1917. do 1983. crkvene pravne regulative Vjerni?kih društava

Zakonodavac je Vjerni?ka društva (De chrustifidelium consociationbus) u Codex iuris canonici iz 1983. godine stavio u Drugu knjigu pod nazivom De populo Dei. Me?utim, kad je rije? o vjerni?kim društvima ovo nije nova materija u Zakoniku kanonskog prva, jer je Codex iuris canonici iz 1917 obra?ivao ovu materiju u Drugoj knjizi u njezinom tre?em dijelu pod nazivom De fidelium associationibus in genere i De fidelium associationibus in spicie. „Ova je materija toliko izmijenjan u odnosu na Zakonik iz 1917. da se može govoriti o temeljito novoj materiji, iako neke odredbe imaju izvor u starim kanonima ili se ?ak pozivaju na njih, pogotovo kad se radi o ciljevima udruženja, priznanja od strane Crkve, nadležnoj vlasti za njihova osnivanja itd.“[5]

O vjerni?kim društvima uop?e Zakonik kanonskog prava iz 1917. godine govori u drugoj knjizi De personis (osobe) u tre?em dijelu; kann. 684-699. Zakonodavac razlikuje društva po tome dali su samo kao takva preporu?ena od crkvene vlasti (kan. 684) ili ih sama crkvena vlast osnovala (kan. 687), ili odobrila (kan. 686§1).[6] Zakonodavac ?e posebnu pažnju posvetiti onim društvima koje imaju crkvenu pravnu osobnost, a dijele se na: „tre?i Redovi svjetovnja?ki, bratstva i pobožne udruge.“ (kan. 700).

Rasprava o pravnoj osobnosti društava nastavit ?e se nakon i donošenja Codex iuris canonici 1917, pa ?e Kongregacija koncila godine 1920. napraviti jasnu razliku izme?u crkvenih i lai?kih društava.[7] Prema dokumentu samo ona društva koja su osnovana od strane crkvenog autoriteta mogu se ubrajati me?u crkvene društva i ona imaju pravnu osobnost, dok sva druga društva koja nisu osnovna od crkvenog autoriteta spadaju u lai?ka društva. Njihovo postojanje Crkva može odobriti ili pohvaliti.

U pripravi novog Codex iuris canonici u shemi od 1977., materija koja se odnosi na vjerni?ka društva bila je predvi?ena u prvom dijelu koji je govorio o osobama op?enito. U prvom naslovu gdje je rije? o vjernicima, u njezinom tre?em poglavlju koje se sastojalo od ?etiri ?lanka: 1. uvodni kanovi, 2. zajedni?ke odredbe, 3. Javna vjerni?ka društva, 4. privatna vjerni?ka društva. U Drugom dijelu su bile predvi?ene odredbe koje su se odnosile isklju?ivo na lai?ka vjerni?ka društva.

U shemi od 1980. godine dolazi do zna?ajnih zaokreta u ovoj materiji. Predlaže se da Tre?i dio Druge knjige zakonika kanonskog sadrži zajedno odredbe ne samo koje bi se odnosile na vjerni?ka društva bilo privatna ili javna, ve? i sve druge oblike crkvenih udruženja, bilo ustanove posve?enog života ili Družbe apostolskog života.[8] Na neki na?in ustanove posve?enog života i družbe apostolskog života imale bih više formu društva, te bih se izgubio onaj „status“ koji govori da redovnici imaju poseban status koji nije jednak onom kleri?kom ili lai?kom.

Nakon interventna Pape Ivana Pavla II., bit ?e 1982. godine predstavljena ponovno nova shema u kojoj ?e vjerni?ka društva biti odvojena od ustanova posve?enog života i družbi apostolskog života. Vjerni?ka društva su smještena u Naslov IV. Dio prvi, Knjige druge. Poslije ?e se Podnaslov IV. Biti smještena potpuno nova materija koju dotadašnji Zakonik nije poznavao a rije? je o „Osobnoj prelaturi“. Tako ?e Vjerni?ka društva biti smještena samo u Naslov V.

2. Zajedni?ke odredbe o vjerni?kim društvima

Pravo osnivanje vjerni?kih društava proizlazi iz naravnog prava.[9] Kako bi vjernici laici mogli što bolje sudjelovati u misijskom i pastoralnom životu Crkve, njihovo djelovanje može biti još plodonosnije, intenzivnije, unutar vjerni?kog društva, kako to nau?avaju koncilski oci. Zakonodavac pripremaju?i pravnu osnovu o Vjerni?kim društvima za novi Codex iuris canonici trebao je inkorporirati u zakonodavstvo na?ela i smjernice koje je donio Drugi vatikanski koncil, napose u pogledu aktivnijeg uklju?enja vjernika lika u poslanje Crkve. Koncilski dokumenti AA 18-22, PO 8, GS 68, mijenjaju dotadašnju zakonsku odredbu kan. 685 Codex iuris canonici, koja je odre?ivala da jedino Crkva osniva društva, koja su razli?ita od redovni?kih družbi, za vjernike (ac Ecclesia costitui possunt). Sadašnji Zakonik u duhu koncilskih odredaba daje mogu?nost i vjernicima da sami osnivaju i vode društva s ciljevima  unutar poslanja Crkve. Integrum est christifidelibus, ut libere condant atque moderentur consociationes ad fines caritatis vel pietatis, aut ad vocationem christianam in mundo fovendam, utque conventus habeant ad eosdem fines in communi persequendos. kan. 215.[10]

Zakonodavac o vjerni?kim društvima govori u kanonima 298 – 311 i donosi op?e, odnosno zajedni?ke odredbe kojih se treba pridržavati svako vjerni?ko društvo, u skladu sa svojim ciljem. Pojedini autori uvodnim kanonima daju sljede?u strukturu:[11]

1. Narav i cilj društva (kan. 298§§1,2);

2. Privatna vjerni?ka društva (kan. 299§§1,2,3);

3. „Katoli?ki“ naziv društva (kan. 300);

4. Javna vjerni?ka društva (kan. 301§§1,2,3);

5. Kleri?ka društva (kan. 302);

6. Društva ovisna o redovni?kim ustanovama (kan. 303);

7. Pitanje imena i statuta svakog društva (kan. 304§§ 1,2);

8. Odnos s crkvenom vlaš?u (kan. 305§§ 1,2);

9. Primanje, sudjelovanje i otpuštanje ?lanova (kan. 306 – 308);

10. Pravo na izdavanje posebnih odredaba (kan. 309);

11. Privatna društva bez pravne osobnosti (kan. 310);

12. Odnos redovnika prema društvu ?iji je ?lan (kan. 311).

 

Zakonodavac u uvodnim kanonima ne daje strogu definiciju vjerni?kim društvima, ali iz op?ih usmjerenja se može iš?itavati nar i cilj vjerni?kim društvima, te napose njihova uska povezanost s postoje?im strukturama u Crkvi. U?iteljstvo Crkve poziva vjernike laike da: „veoma cijene društva osnovana za duhovne svrhe“ (Christifideles laici magni faciant consociationes ad spirituales fines) … „i na taj na?in, snažno promi?u usku povezanost izme?u vjere i života“ (atque hoc modo intimam inter fidem et vitam magnopere fovent unionem), kan. 327. Me?utim, zakonodavac daje pojedine konstitutivne elemente koje svako vjerni?ko društvo mora ugraditi u vlastiti statut koji je bazni dokument svakom društvu.[12]

2.1. Narav i cilj društva prema kanonu 298

 

Sakramentom krštenja svaki pojedinaca ostvaruje pravo da se unutar postoje?ih struktura uklju?i u poslanje Crkve ili da osnuje nove kako bi se mogao intenzivnije uklju?iti, prema vlastitom afinitetu, ali uvijek vode?i ra?una da to mora biti unutar onog poslanja kojeg Crkva ostvaruje na ovaj ili onaj na?in. Pravo je vjernika da osnivaju i vode društva, koja su po svojoj naravi i cilju razli?ita od ustanova posve?enog života i družbe apostolskog života, ali i ova društva moraju u svojoj kona?nici doprinijeti da se ?ovjek ostvari kao imago Dei.[13] Narav i ciljeve svakog društva odre?uju njegovi statuti, ali ti ciljevi moraju biti ciljevi Crkve.

Uvodni kanon 298§1 u Vjerni?ka društva zapo?inje s konstatacijom da u Crkvi (ima društava razli?itih od ustanova posve?enog života i družbi apostolskog života (In Ecclesia habentur consociationes distinctae ab institutis vitae consecratae et societatibus vitae apostolicae) ?ime se želi naglasiti da su i vjerni?ka društva dio, unutar Crkve, a ne paralelna struktura Crkvi, dok s druge strane njih se ne može izjedna?iti sa stoljetnim postoje?im strukturama. Svakako treba voditi ra?una i razliku izme?u kanonskih društava i civilnih društava. Vjernici se mogu uklju?ivati i osnivati civilna društva, ali time ovo društvo ne postiže kanonski status. Da bi neko društvo moglo biti, postati kanonsko njegovi ciljevi moraju odgovarati ciljevima Crkve. Kan. 298 op?enito govori o ciljevima vjerni?kih društava. Svako društvo se mora uklopiti u ove ciljeve koji su ujedno i ciljevi Crkve. [14] Ciljeve možemo staviti u ?etiri kategorije:

1. njegovanje savršenijeg krš?anskog života;

2. promicanje javnog bogoštovlja;

3. promicanje krš?anskog nauka;

4. promicanje raznih djela apostolata koji mogu imati razli?ite ciljeve: evangelizacijske, karitativne, kulturne, gospodarske, socijalne itd.

Svako društvo ponajprije ?ine njegovi ?lanovi. Vjerni?ka društva unutar crkve se ne dijele samo na privatna i javna, ve? i na kleri?ka, lai?ka ili kleri?ka i zajedni?ka zajedno (sive clerici sive laici sive clerici et laici simul). Zakonodavac izri?ito ne spominje ekumenska društva ?iji su ?lanovi katolici i krš?ane ne katolici, koja postoje.[15] Takva društva bi trebali ve?inu ?initi katolici ili barem polovicu. Me?utim, oni koji su otpali od Katoli?ke Crkve (na formalan na?in te prešli u drugu crkvene zajednicu) ne mogu biti punopravni ?lanovi ovih društava. Mogu biti samo oni koji od samog ?ina krštenja pripadaju toj crkvenoj zajednici.

Da bi netko mogao postati ?lan odre?enog vjerni?kog društva mora biti kršten i vjernik.[16] Postavlja se pitanje dali netko tko nije kršten ili u punom zajedništvo s Katoli?kom crkvom ili onaj vjernik koji je upao u kaznu latae sententiae ili ferendae sententiae, može li biti ?lan vjerni?kog društva. Kad je rije? o javnim crkvenim društvima zakonodavac jasno kaže: „Qui publice fidem catholicam abiecerit vel a communione ecclesiastica defecerit vel excomm unicatione irrogata aut declarata irretitus sit, valide in consociationespublicas recipi nequit.“ (kan. 316 § 1). Me?utim kad je rije? o privatnim društvima ne postoji jasna zabrana.[17] Ovdje možemo paralelu povu?i s kanonskim brakom gdje jedan ?lan nije kršten ali sudjeluje u ostvarivanju ciljeva koja su svojstvena krš?anskom gledanju na ženidbu.

Zakonodavac vode?i ra?una o zamkama koje bi se mogle na?i pred vjernicima u izboru društava pokušava jasno sugerirati da prvotno vjernici izabiru ona društva koju su od crkvenog autoriteta kao takva odobrena. Odobrenje, ne u formalnom smislu rije? ve? u pastoralnom, od strane crkvenog autoritete može biti na trostruk na?in: osnovana od same Crkve (usp. kan. 301§1), ili preporu?ena ili pohvaljena (usp. kan. 299§2).

 

 

2.2. Privatna vjerni?ka društva (kan. 299§§1,2,3)

Gledaju?i ciljeve svakog pojedinog društva kroz njegove statute ili pravilnike možemo jasno vidjeti dali pojedino društvo koje osnovano od strane vjernika može biti kanonsko ili ne. Kriterij da neko društvo može biti pohvaljeno ili preporu?eno od strane crkvenog autoriteta jesu njegovi ciljevi.[18]

Zakonodavac na jedan implicitan na?in u kan. 299§1 odre?uje profil privatnih vjerni?kih društava govore?i o na?inu nastanka i njihovom cilju. Privatna vjerni?ka društva nastaju inicijativom pojedinaca na na?in da fizi?ki pravno sposobne osobe sklope izme?u sebe privatni sporazum (privata inter se) s ciljem da se ostvarili ciljevi o kojima se govori u kan. 298§1. Osnivanje društva unutar Crkve se zasniva na slobodnom izbor svakog pojedinca, bilo da osniva bilo da pristupa osnovanom društvu (usp. kan. 215). Sva je inicijativa na vjernicima i njihovi ciljevi djelovanja nisu odre?eni od crkvenog autoriteta ve? su od samih vjernika uskla?eni s ciljevima same Crkve. Pravnu osobnost ne mogu vjernici sami dati svome društvu unutar Crkve, ali mogu sve u?initi da dobiju pravnu osobnost. Dodjeljivanje pravne osobnosti je u domeni crkvenog autoriteta.[19]

U Crkvi se ne mogu osnivati ona društva koja bila protivna crkvenom djelovanju, tj ciljevi njihova djelovanja ne bi bili identi?ni ciljevima Crkve. Zakonodavac predvi?a sankcije za one vjernike koji bi pristupali civilnim društvima „koja rovare protiv crkve, neka se kazni pravednom kaznom“.[20]

Privatna društva možemo podijeliti na:

1. Privatna vjerni?ka društva koja nisu odobrena (usp. kan. 310);

2. Odobrena privatna vjerni?ka društva (usp. kan. 322).

2.2.1. Privatna vjerni?ka društva koja nisu odobrena

U Crkvi postoje i privatna vjerni?ka društva koja nisu odobrena od strane crkvenog autoriteta, te nisu pod izravnog ingerencijom crkvenog autoriteta. Me?utim, ciljevi tih društava nisu u suprotnosti s ciljevima poslanja Crkve, ve? su dio njih s jedne strane, a s formalne strane ova društva imaju statute što ima daje mogu?nost da ostvare svoj pravni status u Crkvi. Ova društva iako nisu odobrena od strane crkvenog autoriteta podložna su crkvenoj vlasti (omnes christifidelium consociationes subsunt vigilantiae auctoritatis ecclesiasticae competentis, can. 305§1), zbog svojih ciljeva. Tako?er, podložna su crkvenom autoritetu na na?in kojim to odre?uju statuti društva. Potrebno je da crkveni autoritet pregleda statute i odredi pravni status društva na crkvenom podru?ju (usp. kan. 299§3).[21]

Privatna vjerni?ka društva koja nisu dobila pravnu osobnost od crkvenog autoriteta možemo podijeliti na nekoliko kategorija:[22]

Privatna vjerni?ka društva ?iji statuti još nisu ispitani od kompetentnog crkvenog autoriteta, ali su predani nadležnom autoritetu (usp. kan. 299§3);

Privatna vjerni?ka društva koje crkvena vlast hvali (ups. Kan. 299§2)

Privatna vjerni?ka društva koja crkvena vlast preporu?uje (usp. kan. 299§2).

2.2.2. Odobrena privatna vjerni?ka društva

Nakon što mjerodavni crkveni autoritet pregleda statute vjerni?kog društva te ih odobri (usp. kan. 322§2), izdaje dekret kojim se društvu daje pravna osobnost (usp. kann. 322§1 i 116§2). Društvo nastavlja djelovati samostalno u skladu sa svojim statutima i ostvaruje one ciljeve koje si zadalo. S druge strane uvijek je podložno crkvenom autoritetu kad je rije? o: odobrenje statuta (kan. 322§2), potvrdi duhovnog savjetnika (kan. 324§2), nadzor nad ?uvanjem cjelovitosti vjere i ?udore?a (kann. 305 i 323§1), koordiniranju pastoralnog rada (can. 323§2), upravljanje imovinom društva (kan. 325). U svim drugim segmentima društvo djeluje samostalno.

2.2.3. Crkveni pokreti

Danas imamo jedan novi fenomen u Crkvi a to su pokreti, ?ija nije jasna kanonska konfiguracija.  Postavlja se ono klju?no pitanje u pravnom smislu gdje smjestiti tolike pokrete, koji su razli?iti od ustanova posve?enog života i družbi apostolskog života, ali i javnih i privatnih vjerni?kih društava. Njihovi ciljevi i kompozicija je razli?itija od društava i sad se traži neki tre?i put. Neki autori ih dijele na tri skupine: lai?ki pokreti, duhovni pokreti i crkveni pokreti, što opet do kraja ne daje jasan pravni status. Neokatekumenski put sebe definira kao „zakladu duhovnih dobara“ što jasno ne odražava karakter i cilj pokreta.

Oni pokreti koji imaju neku vrst evan?eoskih savjeta prema nekim pravnicima spadaju me?u javna vjerni?ka društva na na?in da kao takva budu osnovana.[23] Zasigurno da to i bilo koje drugo obla?enja pokreta u pravni habitus ne odgovara njihovim osniva?ima jer bi se izgubio time prostor za nove ideje i usmjerenja. O pravnom položaju svakog pokreta mo?i ?e se lakše govoriti nakon što više ne budu ovisni o osniva?u te budu primorani se hijerarhijski organizirati.

2.3. „Katoli?ki“ naziv društva (kan. 300)

Svako društvo mora imati svoje ime ili naziv na osnovu kojega se identificira i predstavlja drugima. Osniva?i društava slobodno izabiru ime koje bi trebalo odražavati djelovanje društva.[24] Sve one institucije koje se žele nazivati katoli?kim imenom, kao i društva moraju najprije dobiti suglasnost mjerodavne crkvene vlasti: škole (kan. 803§3), u?ilišta (kan. 808), druge apostolske inicijative (can. 216).

Sva privatna vjerni?ka društva bila odobrena ili ne odobrena mogu si uzeti naziv „katoli?ko“ jer naziv daju oni koji ih osnivaju, ali  zakonodavac traži da prije dodjeljivanja naziva se traži pristanka mjerodavne vlasti (usp. kan. 216).[25] Kad je rije? o javnim vjerni?kim društvima tad je jasno da im naziv daje ona crkvena vlast koja ih osniva, ali nigdje nije re?eno da ta javna vjerni?ka društva moraju imati naziv „katoli?ko“ vjerni?ko društvo.

:

 

2.4. Javna vjerni?ka društva (kan. 301§§1,2,3)

Javna vjerni?ka društva osniva dekretom mjerodavna crkvena vlast (kann. 116§1 i 301§3, 313). Njihovo djelovanje je ovisno o crkvenoj vlasti i ona djeluju u ime Crkve prema pravnim propisima Crkve i vlastitim statutima. Ovaj izri?aj da djeluju u „ime Crkve“ nije jednostavno razumjeti. Sakramentom krštenja svaki vjernik, bez obzira jeli on ?lan nekog vjerni?kog društva, participira u misijskom poslanju Crkve. Me?utim, kad crkveni autoritet uspostavlja javno vjerni?ko društvo i definira ga da je njegovo djelovanje u ime Crkve želi se prvotno istaknuti da crkveni autoritet garantira crkvenu autenti?nost svoga ?ina. Što zna?i da je sam ?in osnutka jednog društva u?iteljski i pastoralni akt crkvenog autoriteta.[26] U?iteljski u?inak tok akta se vide u ciljevima društva koji su isti crkvenim ciljevima, ali i nužnost jednog društva koje važno i nužno za život Crkve. Pastoralna strana tog ?ina, akta osnutka, se vidi da je nastala nova pravna osoba koja egzistira bilo na razini sveop?e Crkve ili partikolarne (kan. 312).

Javna vjerni?ka društva djelovanjem u ime Crkve i za op?e dobro automatizmom i participiraju na institucionalnoj strukturi Crkve.[27] Društvo iako djeluje za op?e dobro Crkve, a u Crkvi svakog pojedinca, ne može na svakog pojedinca u Crkvi primjenjivati svoje statute i obvezivati ve? isklju?ivo samo one koji su ?lanovi društva (kan. 94§2). ?lanovi ovih društava nemaju onu slobodu u pastoralnom djelovanju budu?i da ih nisu oni osnovali, kao što je kod privatnih vjerni?kih društava koja su iznikla iz slobodnog djelovanja pojedinaca sa zajedni?kim ciljem. Jasno se vidi da cjelokupno djelovanje društva proizlazi iz crkvene vlasti kad je rije? o vodstvu društva:

a) djelovanje društva je pod vodstvom više crkvene vlasti (kan. 315);

b) voditelja društva potvr?uje ili postavlja crkvena vlast (kan. 317§1);

c) kad crkvena vlast prosudi da je potrebno, zbog važnih razloga, može odrediti povjerenika da u njezino ime privremeno upravlja društvom (kan. 318§1);

d) crkvena vlast ima mogu?nost ukloniti, zbog opravdanog razloga, moderatora ili kapelana (kan. 318§2),

e) upravljanje materijalnim dobrima društva je pod vodstvom crkvene vlasti (kan. 319). Me?utim svi oni koji upravljaju tim dobrima „moraju obavljati svoje zada?e u ime Crkve, prema pravnoj odredbi.“ kan. 1282.   

Djelovanje javnih vjerni?kih društava nije usmjereno za dobrobit ?lanova tog društva ve? ima univerzalni karakter, za op?e dobro Crkve (kann. 312-320). Javna vjerni?ka društva mogu imati za cilj svoga djelovanja bilo nau?avanje krš?anske vjere, bilo promociju krš?anskog kulta bilo nešto drugo što odredi crkveni autoritet koji ga osniva. Narav i cilj djelovanja je u apsolutnoj nadležnosti crkvenog autoriteta i ?lanovi nemaju mogu?nost ga mijenjati, jer to ima mogu?nost samo onaj tko ga osniva.

2. 5. Kleri?ka društva (kan. 302)

Vjerni?ka društva se dijela prema onome tko ih osniva. Daje se mogu?nost da klerici sami osnivaju društva ?iji ?e ?lanovi isklju?ivo biti klerici zato i nose naziv kleri?ka. Kad se kaže kleri?ko društvo tad njegovo ?lanstvo nije izri?ito suženo na prezbitere ve? mogu biti i ?akoni koji trebaju imati odobrenje vlastitog ordinarija. Smisao i cilj kleri?kih društava je vršenje svetog reda i kao takve priznaje mjerodavna vlast. Ne može biti ?lan onaj tko ne participira na sakramentu svetog reda. Ovime se jasno daje razlika od onih društava o kojima govori kan. 278, koja nisu kleri?ka ve? mogu biti javna ili privatna vjerni?ka društva.[28] nje u neko kleri?ko društvo i javna ili privatna vjerni?ka društva. ezbitere ve? mogu biti i ?akoni koji trebaju imati o

Kan. 302 ne kaže izri?ito o kojim se ministerijalnim ?inima – ciljevima radi, ali je jasno da se radi o ciljevima koji se odnose na sveti red. Ti su ciljevi u na?elu pastoralne naravi kao npr. rad s emigrantima, ili mladima….

 

2.6. Društva ovisna o redovni?kim ustanovama (kan. 303)

Zakonik osigurava jednu autonomnost društava koja ovise o redovni?kim ustanovama od drugih društava koja djeluju u Crkvi i koja su pod vlaš?u mjerodavnog crkvenog autoriteta. Ova društva su inspirirana karizmom pojedine redovni?ke zajednice i imaju sekularni karakter, budu?i da ?lanovi društva žive u svijetu. Ova redovni?ka društva se nazivaju tre?im redovima ili nekim drugim odgovaraju?im nazivom (tertii ordines dicuntur aliove congruenti nomine vocantur), kan. 303. Codex iuris canonici iz 1917. godine u kan. 700. vjerni?ka društva dijeli na tri vrste: Tre?i redovi svjetovnja?ki[29], bratstva i pobožne udruge.

 

2.7. Pitanje imena i statuta svakog društva (kan. 304§§ 1,2)

Codex iuris canonici iz 1917. godine kad govori o Vjerni?kim društvima uop?e daje svakom zakonito osnovanom društvu da se ravna u svome djelovanju ne samo po kanonskim odredbama ve? po pravilima društva.[30] Aktualni Zakonik izri?ito traži da svako društvo mora imati vlastiti statut (sua habent statuta). Statut je temeljni dokument svakog društva koji odre?uje: svrhu, ciljeve, sjedište, upravljanje, uvjeti za u?lanjivanje, na?in djelovanja društva, vo?enje društva…[31] Svaki statut po?iva na ?etiri stožerna fundamenta:

  1. ciljevi društva i ?lanovi društva (redoviti, pridruženi, po?asni….);
  2. formalne odrednice društva (naziv, sjedište, dob….);
  3. primanje ?lanstva i upoznavanjem s ciljevima društva, kao i na?ine otpuštanja ?lanova;
  4. Prava i obveze ?lanova društva, koja mogu biti razli?ita.

Nije od manje važnosti odredba kan. 309 koji daje mogu?nost da u skladu sa statutima svako društvo može imati i dodatne odredbe koje se odnose na djelovanje samog društva i njegovih ?lanova. Zasigurno da ove odredbe moraju biti u skladu sa statutom.

Statut svakog pojedinog društva treba biti dostavljen crkvenoj vlasti na provjeru ili odobrenje. Me?utim svaki statut, koji treba imati svako društvo, je razli?it od akta osnutka društva, kao i akta odobrenja ili pohvale od strane crkvenog autoriteta.

 

2.8.Odnos s crkvenom vlaš?u (kan. 305§§ 1,2)

Odredbu ovog kan. 305 ne treba gledati kao neko nepovjerenje od strane crkvene vlasti prema društvima ve? prvotno kao brigu crkvene vlasti za dobro svih vjernika u Crkvi, pa tako i društava.[32] Prvotna briga crkvene vlasti se odnosi „?uvanje cjelovitosti vjere i ?udore?a“ (kan. 305§1). Crkvena vlast treba prvotno nadzor, brigu, shvatiti kao korektiv, pomo?i svakom pojedinom društvu u poteško?ama. Nadgledanje se mora vršiti u skladu sa crkvenim propisima i odredbama statuta, ništa iznad toga. Pravo nadzora nad svim društvima ima samo Sveta Stolica, dok mjesni ordinarij ima vlast nad biskupijski društvima, i društvima koja djeluju na podru?ju biskupije (kan. 305§2).[33] Pravo i obveza je dijecezanskog biskupa da vizitira vjerni?ka društva, kao i sve druge crkvene institucije koje su pod njegovom vlaš?u (kann. 396-398).

Privatna vjerni?ka društva uživaju ve?i stupanj autonomije po pitanju nadzora od javnih vjerni?ki društava.

 

2.8.1. Nadzor privatnih vjerni?kih društava

Privatnim vjerni?kim društvima upravljaju vjernici (kan. 321), ali su podložna nadzoru mjerodavne crkvene vlasti (kan. 305). Kad govorimo o upravljanju imovinom društva jasno se odre?uje da njome slobodno upravlja privatno vjerni?ko društvo u skladu s vlastitim statutima (kan. 325§1), dok na crkvenu vlast spada da nadzire jeli se tom imovinom upravljalo prema odredbama statuta (kan. 325§2), odnosno ciljevima društva.

 

2.8.2. Nadzor javnih vjerni?kih društava

Upravljanje materijalnim dobrima javno vjerni?ko društvo ne uživa toliku slobodu kao privatno vjerni?ko društvo. Upravljanje imovinom društvo vrši prema vlastitim statutima, ali ipak pod višim vodstvom crkvene vlasti (sub altiore tamen directione auctoritatis ecclesiasticae, can. 315) koja ih je osnovala. Crkvena vlast ima nad javnim vjerni?kim društvima puno ve?u vlast nego nad privatnim vjerni?kim društvima, što se vidi u sljede?im odredbama:

a) ako nije druga?ije odre?eno statutima, crkvena vlast potvr?uje voditelja (moderatora, direktora, predsjednika…) društva, ako je izabran od strane ?lanova društva, ili da ga sama imenuje (kan. 317§1);

b) imenuje kapelana ili duhovnog asistenta društva, pošto se posavjetuje, gdje smatra korisnim (kan. 317§1);

c) može zbog posebnih potreba imenovati svoga povjerenika za društvo (kan. 318§1),

d) može ukloniti voditelja poštuju?i odredbe kan. 318§2;

e) može ukinuti javno vjerni?ko društvo poštuju?i odredbe kan. 320§3.

Javna vjerni?ka društva su pod ve?im nadzorom crkvenog autoriteta budu?i da djeluju u ime same Crkve i da ih je crkveni autoritet osnovao da promi?u one ciljeve koje promi?e sama Crkva.

 

2.9. Primanje, sudjelovanje i otpuštanje ?lanova (kan. 306 – 308)

Jedno vjerni?ko društvo ne ?ini njegovi statuti i pravilnici ve? prvotno njegovi ?lanovi. ?lanovi odlu?uju o naravi društva te napose koji su njegovi ciljevi. Ostvarenje ciljeva je isklju?ivo u nadležnosti ?lanova, kao i sve prave regulative koje treba poduzimati po pitanju statuta, napose kad je rije? o privatnim vjerni?kim društvima.

Crkveni zakonodavac ?ak društva dijeli prema njegovu ?lanstvu: lai?ka: osnovana od strane vjernika; kleri?ka: osnovana od strane klerika; miješana: ?lanovi su laici i klerici; te ekumenska. Ostvarivanje zadani ciljevi ovisi isklju?ivo o ?lanovima društva.

Kanoni 306-308 daju jedan pravni temelj za statute da odrede na?in primanja ?lanova u društvo (kan. 307), sudjelovanje u radu društva i ostvarivanje prava i povlastica (kan. 306), te otpuštanje ?lanova prema statutarnim propisima (kan. 308). Zakonodavac ne odre?uje razne aspekte djelovanja ?lanova u društvu ve? to prepušta statutarnim ili dodatnim odredbama.

 

2.10.Pravo na izdavanje posebnih odredaba (kan. 309)

Svako društvo svoj program ostvaruje prema statutarnim odredbama. Kako se ne bi opteretilo statute raznim odredbama koje se promjenjive, napose s odredbama koje se povezana s civilnim zakonodavstvom, crkveni zakonodavac omogu?ava da svako društvo uz statut može imati i dodatne odredbe. Dodatne odredbe nisu iznad statutarni niti mogu biti u suprotnosti s njima ve? ih nadopunjuju. Statuti mogu predvidjeti ograni?avaju?e odredbe koje poslije dodatne odredbe ne mogu mijenjati. Dodatne odredbe se uglavnom usmjerene prema organizacijskim pitanjima unutar društva i one se obvezuju?e. Kan. 309 taksativno nabraja elemente posebnih odredbi, ako nisu sastavni dio statuta, koje se odnose na: održavanje sastanaka društva, odre?ivanje voditelja, službenika, pomo?nika i upravitelja dobara.

Kanon 309 se ne smije shvatiti kao mogu?nost koja daje apsolutnu autonomiju društvima od  crkvene vlasti kad je rije? o na?inu organiziranja vo?enja društva. Crkveni zakonodavac je dao odre?ena ograni?enja, univerzalnim odredbama koja se moraju poštivati. U društvima koja nisu kleri?ka lici mogu biti voditelji, ali traži da voditelji u tim društvima ne budu kapelani ili duhovni asistenti, osim ako statuti ne odre?uju nešto drugo (kan. 317§3). Kapelane i duhovne asistente imenuje crkvena vlast (kan. 317§1) i njihova služba ovisi o crkvenoj vlasti.

 

2.11.Privatna društva bez pravne osobnosti (kan. 310)

Privatna vjerni?ka društva dijelimo na: privatna vjerni?ka društva s pravnom osobnoš?u i bez pravne osobnosti. Jedno društvo bez pravne osobnosti nije subjekt prava i obveza, nema pravnu zaštitu i ono se identificira sa pluralnoš?u svojih ?lanova. Njihovo djelovanje se odvija isklju?ivo po statutima ili nekim pravilima koja me?u njima postoje (usp. kan. 304). Stjecanje dobara im se omogu?ava, me?utim ova dobra ne spadaju u dobra Crkve o kojima govori kan. 1257§1. Dok s druge strane izri?ito odre?uje da se vremenitim dobrima privatnih društava upravlja prema vlastitim statutima, ne prema crkvenim propisima, kanonima (kan. 1257§2). Me?utim i ova vremenita iako ne spadaju u dobra Crkve kao takva, ali i ta dobra mogu služiti u crkvene svrhe te na taj na?in spadaju pod nadzor crkvene vlasti (usp. kan. 305§1). ?lanovi ovih društava mogu biti subjekti povlastica, oprosta i duhovnih milosti (usp. kan. 306). Tako?er i ova društva mogu imati uz statute i dodatne odredbe o kojima govori kan. 309.

 

2.12. Odnos redovnika prema društvu ?ije je ?lan (kan. 311).

Odredba ovoga kanona je više pastoralne naravi gdje se poti?e suradnja izme?u društava koja su sjedinjenja s ustanova posve?enog života s drugim biskupijskim djelima apostolata. Koordinacijski rad je pridržan mjesnom ordinariju. Kad je rije? o redovni?kom apostolatu izravno tad je potrebo da se me?usobno savjetuju redovni?ki poglavar i dijecezanski biskup (kan. 678§3).

Zakonodavac jasno naglašava da spada na dijecezanskog biskupa da u biskupiji promi?e razli?ite apostolata i da koordinira rad (usp. kan. 394§1).

Zaklju?ak

Pravo vjernika na osnivanje vjerni?kih društava i njihova sudjelovanje u misijskom poslanju Crkve je prihva?eno i poduprto od Koncila do Zakonika. Ovo pravo se o?ituje i vrši unutar crkvene zajednice. Vjerni?ka društva su plod duhovnih gibanja unutar Crkve i potrebno je dozvoliti da duh djeluje kroz njih, ali potrebna je stalna briga i bdijenje Crkve nad njima. Od njihovog ure?enje do življenja crkvene stvarnosti. Zasigurno sve ?e više biti vjerni?kih društava i sve ?e više zauzimati mjesto unutar Crkve, ali toga se ne treba plašiti ve? treba svakom društvu dati kanonsku konfiguraciju.

 

Mr.s.c. Ilija Jakovljevi?


[1] Drugi vatikanski koncil u Dekretu Apostolicam Actuositatem jasno naglašava: Christifideles ut singuli ad apostolatum exercendum in variis suae vitae condicionibus vocati sunt;… Djelovanje unutar Crkve mora odisati jedinstvenoš?u. Quapropter christifideles apostolatum suum exerceant, in unum conspirantes… Udruženo djelovanje vjernika laika je važno za njihovu osobnu izgradnju i podupiranje te postizanje boljih rezultata. Apostolatus consociatus magni momenti est etiam eo quod, sive in communitatibus Ecclesiae sive in variis ambitibus, apostolatus saepe postulat ut actione communi impleatur. Consociationes enim pro actionibus apostolatus communibus erectae sua membra fulciunt et ad apostolatum formant, eorumque operam apostolicam recte disponunt et moderantur, ut multo uberiores exinde sperari liceat fructus quam si singuli seiunctim agant., AA 18; u: EV 1/979-981.

[2] Dekret Apostolicam Actuositatem daje nedvojbeno pravo laicima na udruživanje (ius est laicis). Debita cum auctoritate ecclesiastica relatione servata, ius est laicis consociationes condere et moderari conditisque nomen dare., AA 19; u: EV 1/986.

[3] OP?A DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA, usvojena i proglašena na Op?oj skupštini Ujedinjenih naroda, 10. prosinca 1948. godine, (rezolucija br. 217 /III/), u ?lanku 20. govori o „slobodi udruživanja“. Tako?er, Europska konvencija o ljudskim pravima, ?lanak 11. govori o slobodi udruživanja: „Svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja s drugima…“

[4] Can. 204 — § 1. Christifideles sunt qui, utpote per baptismum Christo incorporati, in populum Dei sunt constituti, atque hac ratione muneris Christi sacerdotalis, prophetici et regalis suo modo participes facti, secundum propriam cuiusque condicionem, ad mission emexercendam vocantur, quam Deus Ecclesiae in mundo adimplendam concredidit.

[5] V. B. NUI?, Op?e pravo Katoli?ke crkve, priru?nik uz novi Zakonik kanonskog prava, KS, Zagreb 1985., str. 103.

[6] Usp. G. Ghirlanda, Il diritto nella Chiesa mistero di comunione, br. 254.

[7] Usp. Risolutio Correntensis, od 13. studenog 1920., AAS 13 (1921) 135-144. Me?utim, o distinkciji društava unutar Crkve na crkvena i lai?ka govori Dekret A remotissima antiquitate, od 31. prosinca 1909., AAS 2 (1919), str. 13-14.

[8] Prijedloge Komisije za reformu Zakonika kanonskog prava, napose na materiju koja se odnosi na Vjerni?ka društva vidi: L.M. SISTACH, Le associazioni di fedeli, str. 37.-38.

[9] Usp. Communicationes 15 (1983), str. 82-83.

[10] Koncilska mogu?nost ubrzo ?e nai?i na plodno tlo, i vjernici laici po?inju se samostalno organizirati u odre?ena društva, udruge i tome sli?no, i nastaje jedan veliki problem kako im odrediti pravnu osobnost. „U praksi se upotrebljavaju razli?iti nazivi za vjerni?ka društva: pokret, skupina, zajednica, put, udruga, i tome sli?no. Sve bi te nazive mogli svesti pod pojam udruge.“ Jure BRKAN, Obveze i prava vjernika laika, Split 2005., str. 127.

[11] Usp. L.M. SISTACH, Le asssocazioni di fedeli, str. 45-59. L. SABBARESE, I fedeli Costituiti popolo di Dio, Commento al Codice di diritto canonico, Libro II, Parte I, Manuali 6, Urbaninana University press, str. 129-140.

[12] Svako vjerni?ko društvo mora imati vlastiti statut. Zapravo statut je osobna karta pojedinog društva i statut odre?uje njegovu pravnu osobnost. Statut ne smije sadržavati odrednice koje bi bile u suprotnosti sa univerzalnim ili partikularnim pravom Crkve. Zakonodavac u kan. 94 § 1 kaže: Statuta, sensu proprio, sunt ordinationes quae in universitatibus sive personarum sive rerum ad normam iuris conduntur, et quibus definiuntur earundem finis, constitutio, regimen atque agendi rationes. Struktura statuta jednog društva otprilike u sebi treba sadržavati sljede?e elemente:

1. narav društva: privatno ili javno

2. ime ili naziv društva: Ovdje je potrebno voditi ra?una o odredbi kan. 300: Nulla consociatio nomen “catholicae” sibi assumat, nisi de consensu competentis auctoritatis ecclesiasticae, ad normam can. 312.

3. sjedišta društva;

4. ?lanovi društva: lai?ka, kleri?ka, mješana…

5. ciljevi i djelatnost društva: molitva, karitativna djelatnost, misijska…; ali treba voditi ra?una o „potrebi ili koristi mjesta i vremena“;

6. Tijela, ustroj i upravljanje društvom

7. Prava i obveza ?lanova društva, napose u odnosu prema evan?eoskim savjeti;

8. Odredbe o formaciji, primanju  (kan. 307§1) i otpuštanju ?lanova (kan. 308). Važno je naglasiti da ista osoba može biti ?lan više vjerni?kih društava (kan. 307§2).Kad je rije? o ?lanovima redovni?kih ustanova mogu se biti ?lanovi vjerni?kih društava pod uvjetom: da to dozvoljava vlastito pravo i moraju imati pristanak svojeg poglavara. (kan. 307§3).

9. Odnos ?lanova ustanova posve?enog života koji predsjedaju ili pomažu društvima dužni su poticati ?lanove društva da „pružaju pomo? postoje?im biskupijskim djelima apostolata“ (kan. 311).

10. Upravljanje materijalnim dobrima društva: kan. 310. i 319.

[13] Tali motivi possono essere così sintetizzati: il diritto di associazione si colloca nel progetto di Dio, che volle salvare gli uomini costituendoli in un’unico popolo, nell’opera di Cristo, che ha voluto la sua Chiesa come un corpo compatto per servire gli uomini un unità, nell’azione dello Sprito, che unifica la Chiesa nella comunione e nel servizio. A. MONTAN, Le associazioni dei fedeli nel Codice di diritto canonico,  u: Quaderni di diritto ecclesiale, 1990., str. 326

[14] Prema kanonu 298§1 ciljevi su: perfectiorem vitam fovendam, aut ad cultum publicum vel doctrinam christianam promovendam, aut ad alia apostolatus opera.

[15] Usp. Christifideles laici, br. 31.

[16] Kan. 204  § 1: Christifideles sunt qui, utpote per baptismum Christo incorporati, in populum Dei sunt constituti, atque hac ratione muneris Christi sacerdotalis, prophetici et regalis suo modo participes facti, secundum propriam cuiusque condicionem, ad mission emexercendam vocantur, quam Deus Ecclesiae in mundo adimplendam concredidit.

[17] Il diritto nel mistero della Chiesa, u Quaderni di apollinaris, str. 47.

[18] Na našem podru?ju nakon demokratskih promjena nastale su mnoge katoli?ke udruge, pokreti, društva koje nisu odobrene ili preporu?ene od crkvenog autoriteta.  Civilno zakonodavstvo daje mogu?nost svakom pojedincu da osnuje udrugu, tako i vjernici osnivaju udruge koje registriraju na civilnom podru?ju, a iste nisu najprije odobrene od strane Crkve. U najve?em dijelom ovakve udruge ne mogu biti priznate od strane crkvenog autoriteta zbog pravilnika ili statuta koji nisu uskla?eni sa Zakonikom kanonskog prava, te za njihovo priznanje potrebno je pristupiti novom ure?enju pravilnika ili statuta što otežava stvar na crkvenom podru?ju budu?i da je potrebno pristupiti izmjenama pravilnika i statuta koji su ve? odobreni na civilnom podru?ju.

[19] Usp. Can. 322 — § 1. Consociatio christifidelium privata personalitatem iuridicam acquirere potest per decretum formale auctoritatis ecclesiasticae competentis, de qua can. 312.

§ 2. Nulla christifidelium consociatio privata personalitatem iuridicam acquirere potest, nisi eius statuta ab auctoritate ecclesiastica, de qua in can. 312, § 1, sint probata; statutorum vero probatio consociationis naturam privatam non immutat.

[20] Can. 1374: Qui nomen dat consociationi, quae contra Ecclesiam machinatur, iusta poena puniatur; qui autem eiusmodi consociationem promovet vel moderatur, interdicto puniatur. Najve?a kazna je ekskomunikacija iz Crkve. U novije vrijeme poznate su kazne koje su bile unaprijed izre?ene za one vjernike koji bi se u?lanili u odre?ena politi?ke organizacije koje su djelovale protiv Crkve (razni totalitarni režimi).

 

[21] L’esame degli statuti compiuto dalla gerarchia („recognitio“: c. 299, par. 3) non significa riconoscimento dell’assocazione o attribuzione alla medesima della personalita’ giuridica. Piu’ semplicemente: con la „recognitio“, l’autorita’ e’ fatta partecipe dell’esistenza di una associazione šrivata non riconosciuta.“A. MONTAN, Le associazioni dei fedeli nel Codice di diritto canonico, str. 322-333.

[22] Usp. W. SCHULZ, La posizione giuridica delle associazioni e la loro funzione nella Chiesa, Apollinaris, LIX (1986), str. 124.

[23] Usp. L.M. SISTACH, Le asocazioni di fedeli, str. 165.

[24] Usp. Kan. 304§2.

[25] Dovoljno nepoznavanje pravnih propisa unutar Crkve od strane vjernika ?esto u praksi stvara poteško?e da osniva?i privatnih društava olako daju nekom društvu naziv „katoli?ko“ bez obzira na njegove ciljeve. Istina katolici, vjernici, osnivaju društvo, ali to ne zna?i da to društvo automatski ima i ciljeve koje zastupa Katoli?ka Crkva.

[26] Usp. A. MONTAN, Le associazioni dei fedeli nel Codice di diritto canonico, str. 335.

[27] Usp. L. SABBARESE, I fedeli costituiti popolo di Dio, str. 132.

[28] U?lanjivanje klerika u neko kleri?ko društvo ne zna?i za klerike ekskardinaciju ve? on i dalje ostaje ?lan svoga prezbiterija, a ovdje se u?lanjuje kako bi na jedan na?in još se više posvetio vršenju ministerijalnih ?ina u zajedništvu koje ne bih mogao uspješno ?initi sam.

[29] Usp. Codex iuris canonici iz 1917., kann. 702.-706.

[30] Usp. Codex iuris canonici iz 1917., kan. 697.

[31] Jedno društvo ne može imati više važe?ih statuta. Recimo jedan statut za crkveno podru?je a drugi za civilno podru?je, što danas pokušavaju neke udruge. Potrebno je imati jedinstveni statut koji ?e sadržavati sve ono što propisuju crkveni zakoni kao i civilni zakoni.

[32] „Il referimento all’autorita’ ecclesiastica e’ dunque una necesita’ ecclesiologica imprescindibile per ogni assocazione di fedeli, come per ogni fedele.“ A. MONTAN, Le assocazioni…, str. 337.

[33] Usp. J. HENDRIKS, Le assocazioni dei fedeli e i loro statutu, u: Quaderni di diritto ecclesiale, 1990,  str. 370.